Svjetlopis u tebi

 

1370896933
@flashesofhope

Postoje ljudi koji nas tragom u sebi tjeraju da i sami budemo bolji. Oni to rade nesvjesno, načinom na koji se obraćaju, poput pozdrava na stubištu zgrade u prolazu nekim nepoznatim ljudima, sitnicama koje često prihvaćamo kao klasične životne stvarnosti – neobičnim riječima na kraju poruke maila, kako doživljavaju svakodnevicu dok mjesece provode na bolničkim odjelima, stilom života – ­­zaraznom energijom koju osjetiš čim uđu u neku prostoriju. S njima i prometna gužva prođe da je manje primijetiš. Imaš dojam da žive punim plućima, radeći na svom životu, ne zavirujući iza tuđih vrata, već pozitivno i aktivno prema sebi i drugima. Kao da je spontanost nešto što im je pri rođenju zauvijek poklonjeno.

Čak i kada stanu pred objektiv fotoaparata osjetiš sve što trebaš znati.

Rijetki su ali srećom svatko od nas poznaje bar jednu takvu osobu. Vjerujem kako smo neke od njih, radi vlastitih unutarnjih strahova jednostavno zaobišli. Na žalost i ja sam. Ipak, od kada se intenzivno družim s fotoaparatom, primijetila sam kako na njegovo prisustvo ljudi reagiraju – ogoljeno. Psihološki golo. Gotovo možeš pročitati energiju, iskrenost, “uštimanost”, nelagodu, veselje. Valjda je to onaj dio priče o slici koja govori više od tisuću riječi. Od glasnog negodovanja popraćeno dozom srama, onog “dobrodogojnog srama”, do onih koji vješto izbjegavaju stati pred objektiv i pri tome se nikako ne daju nagovoriti na suprotno. Portreti. Crno bijeli portreti jedina su mi fotografska strast. Neobična želja u vremenu šarenila, boja, koje nas podižu kada sami sebi pustimo crnilo. Ne vidim manje ljepote ako nema jarkih boja, zapravo, vidim više boje ljepote u paleti crno bijele (ne)boje. To je mogućnost u kojoj svako oko vidi onako kako najljepše osjeća (o sebi).
Biti gol i ogoljen nisu fotografije potpuno nagih tijela u kojima se meso broji u kilogramu i centimetru. Biti gol ispred nekoga nosi rizik dopuštanja da te taj netko, baš takvog kakav jesi upozna i zavoli. Nisam postala stručnjak za obradu i savršeni fototrenutak, ali sam naučila nešto više o ljudskoj duši i strani koju (ne)pokazujemo sebi (i) ili drugima.

1370544773
@flashesofhope

Khaled Hosseini je napisao:
“Djeca nisu bojanke, ne možeš ih bojati u svoje najdraže boje..”
Njihovi mali a beskrajno veliki, neiskvareni umovi, čista srca i ona dječja, zarazna energija, boje/tragovi/svjetlopisi možeš vidjeti samo ako im dopustiš. Pokazuju ono što jesu ne mareći za broj lajkova, sviđanje, odobravanje drugih. Njihova samosvjesnost broji se u trenucima veselja, bez obzira na broj škljocanja blica, niti onog tko iza njega stoji. Stanje duše upravo tako boji sve što radimo. Ne postoji način kako možeš obuzdati pozitivnu energiju i toplinu kojom osoba zrači. Ne možeš je ugasiti ako ugasiš boje, niti je možeš steći bez obzira na šarenilo.

Ni jedna ćelava glava koju sam srela na onkološkom odjelu nije mogla sakriti taj specifičan trag duše, kojeg samo oni nose, a čime su blagoslovljeni svi koji su djelom njihova puta –  oni zauvijek ostanu obojeni svjetlopisom u njima.


Fotografija – riječ dolazi od grčkog φως phos (“svjetlo”), te γραφις graphis (“crtanje”) ili γραφη graphê, koje zajedno znače otprilike “crtanje pomoću svjetla”. Riječ svjetlopis se ponekad koristi kao domaća riječ za fotografiju.
Oglasi

dba04074d29295b9a8dc65959273edc6

“Gospodine, nisam molio za čuda i viđenja, samo te molim za snagu u svakodnevnom životu.
Učini me pametnim i snalažljivim,
tako da mogu pronaći važna otkrića i iskustva u raznolikosti života.
Pomozi mi da bolje iskoristim svoje vrijeme.
Daj mi da vidim što je u životu važno, a što nije.
Molim te za snagu discipline i umjerenosti, da ne jurim samo kroz život,
već da živim razumno i da prepoznam neočekivane užitke i visine.
Spasi me od naivnog uvjerenja da sve u životu mora ići glatko.
Daj mi da trezveno prepoznam da su nam teškoće, neuspjesi, greške i zastoji date u životu samo da bi rasli i sazrijevali.
Pošalji mi pravu osobu u pravom trenutku, koja će imati dovoljno hrabrosti i ljubavi da govori istinu!
Znam da se mnogi problemi sami riješe, zato te molim da me naučiš strpljenju.
Ti znaš koliko su nam potrebni prijatelji.
Učini me dostojnim tog najljepšeg, najtežeg, najrizičnijeg i najkrhkijeg dara života.
Daj mi dovoljno mašte kako bih mogao s nekim  podijeliti malo topline,
na pravom mjestu, u pravo vrijeme, riječima ili šutnjom.
Poštedi me straha da propuštam nešto u životu.
Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka!”

 

Antoine de Saint-Exupéry

Netko poput tebe

12534304_789061221221704_1578848722_nAB


Ne vjerujem u strah.
Ne vjerujem u priče onih koji u pogledu nose hladnoću.
Nikada mi jutra nisu mirisala na prošla ljeta. Na propuštene prilike.
Ne vjerujem u horoskop, šumske vile, prognoze vremena, voćni sladoled ni u zagrljaje bez osmijeha. To si me ti naučila.

O hrabrosti i ljubavi.

S njima si 472 dana prkosila svakoj lošoj dijagnozi. Svim zakonima medicine i tugaljivim podsmjesima bez nade u bolje sutra. Onima koji su bitke otpisivali bez pomisli što će biti na kraju rata. Svakom tko je prešutno vjerovao da je sarkom karta u jednom smjeru. I svima koji su utješno tapkali po ramenu misleći kako život bez noge nema oslonca.
Pričala si često o brodu na pučini koji je izdržao oluju, izgreban, izmučen ali odlučniji no prije.
Sve oluje prolaze.
Svaka ima svoj mir.
Bila si hrabra. To je jedino što si znala. Ostati svoja, tvrdoglava i beskrajno uporna. Iz ljubavi. Posramila si me bezbroj puta.
Ako sklopiš oči, ako iskreno zažmiriš na minutu i zamisliš. To što si zamislio sigurno će se ostvariti!
Znaš li da žirafe pjevaju najdivnije pjesme od svih životinja? Samo one su posve nijeme. Tako sve te predivne melodije ostaju u njihovoj glavi.
Ali one postoje!
I to si me naučila.
Zažmiri i zaželi, ostvarit ćeš bez obzira kakve oluje te bacaju.
Naučila si me kako se svaki ples u oluji može otplesati, s jednom nogom, samo ako dovoljno vjeruješ melodiji svog srca. Onoj koja za druge ostaje nijema a ostaje u tebi.

Onoj, u kojoj hrabrost nosi samo netko, netko poput tebe.

amputee-ballerina-gabi-shull-3A

3586505600000578-0-image-a-10_1466536962630BNMJUKI

“evo silazi sumrak i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipjelo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće” 
M. A”*

 

Torta od oblaka

dje


Postoje neke tuge u meni o kojima nikada ne pričam. O njima se ne govori na glas. One spavaju. Tu su neobično sigurne, od mene i od svijeta. Ne želim ih probuditi jer tada bi svatko otkinuo dio, a ja to ne volim. Sebično čuvam trenutke i uspomene za sate i minute u danu kada se družimo. Nije važno gdje smo, u sobi uz album sa slikama, na autoputu dok vozim satima, u šetnji šumom pored kuće, u tramvaju dok bruji kroz Vukovarsku do Savske ulice ili na klupi pored Doma Tehnike u Borovu Naselju. Nekad ih isprate suze, za trenutke kada ovo moje srce i um ne može i ne želi prihvatiti stvarnost koju živi. Onu u kojoj ti moraš biti jedna uspavana tuga, jer te fizički više nema, a dio si mene. Tu si. Možda ti posvećujem premalo vremena, pa te slučajno sretnem u šetnji gradom kada čvrsto držiš za ruku neku sretno nasmiješenu gospođu koja ti je kupila balone od helija kraj Radničkog doma. Licem u lice, ti i ja. Tvoja boja glasa, osmijeh, jačina tvog zagrljaja, način na koji oblačiš jaknu, zvuk tvog koraka po stepenicama, zveckanje privjeska na ključevima od vrata. Praznina kao oštar vjetar koja glasno govori kako se više ne ćeš vratiti. Danas ti je rođendan a tvoji su rođendani oni nebeski. Torta je više čokoladna od one koju smo radili prošle godine, kao da smo znali da nam je posljednja. Ti sada imaš anđele pomoćnike u kuhinji, anđeoski zbor za rođendanske pjesme umjesto play liste s you tuba, sladoled od pahuljica snijega i pravu tortu od oblaka.

Znam da imaš najbolji rođendan…

Nek ti sve zvijezde šapnu naših tisuću rođendanskih poljubaca za nekoliko malih neostvarenih, uspavanih želja. 

Sretan ti 7 rođendan, moja smeđooka tugo.

It’s your birthday up in heaven,
And I’m wondering what you’ll do.
Will there be a celebration
And a cake to honor you?
Are the kitchen angels busy
Breaking eggs and sifting flour?
Is the angel choir practicing
As it gets closer to the hour?
Is the ice cream made from snowflakes
And some candy made from clouds?
Will it be just you and Jesus,
Or everyone around?
I won’t be there to hug you
Or to count and pull your ears,
And I’m sure I’ll feel lonely
As I shed some birthday tears,
But I know your heavenly birthday
Will be your best one ever!
Just remember, we still love you–
On your birthday, and FOREVER!

Dva metra iznad neba

Dva metra iznad neba

7e20472352b6695d85115f1ee12224ce

Na autobusnoj stanici kraj MSUa  kroz spušten prozor parkiranog crnog BMWa tiho je svirala neka ljubavna pjesma. Tabla s vremenom dolaska autobusa sjajila je u mraku “noćni prijevoz”.

“Znaš onaj osjećaj kad u nekoj situaciji čuješ neku nepoznatu pjesmu pa se toga sjetiš svaki put nakon?”

Znam. 

Sjedio je do mene. Pognute glave skoro do koljena. Teški zimski šal visio je poprijeko da mu prekrije uši.

Još uvijek sam gledala u tablu s prijevozom.

Bilo je lakše nego susret s njegovim očima. Krupnim smeđim očima prepunim suza. Nimalo nalik na veselog specijalizanta onkologije koji je ispod liječničkog ogrtača nosio šarenu kravatu i na svaku pauzu uz kavu nosio ogromne medicinske knjige.

“Mala, ni ti ni ja nikad ne ćemo promijeniti svijet. Nikad, nikad…“
Ponovio je nekoliko puta u istom tonu. Sve dok nije zvučalo kao šapat.

„Pun mi je kufer zidova. Pun mi je kufer tih crvenih očiju od suza  koje samo traže tračak nade a ja im to ubijem. Shvaćaš li ti mene? JA. Ja sam taj koji kaže: nema rezultata, terapija ne pomaže,  nema napretka, nema remisije, nema poboljšanja, nema novaca, nema alternative. Nema jebenog kraja boli.. i onda im vidim na licu; gdje ti je ta tvoja  Hipokratova zakletva? Zašto ponavljaš Ženevsku zakletvu? Položiš ispite, prisegneš, obećaš i onda ovo? OVO??? Reci mi ali  iskreno, jesmo li mi normalni prema njima? Je l’ to fer? To je specijalizacija?  Sram, muka i bespomoćnost.

Ne znam je l’ me više strah stati pred Boga ili njima pogledati u oči.”

Dobru minutu nisam pronalazila prave riječi.  Sekunde su prolazile presporo i preteško za bilo kakav pametan odgovor. Izvukla sam iz džepa izgužvan list novinskog članka. 2007 godine Pulitzerovu nagradu za fotografiju dobila je američka novinarka za priču o samohranoj majci četvorice sinova, od kojih je najmlađi prolazio terminalnu fazu borbe s neuroblastomom. Poklonio mi je Domagoj s odjela prije par mjeseci a kojeg smo baš jutros  ispratili na Mirogoju. Treći puta ovaj mjesec, netko naš. Naš..

 „Vidiš oni imaju „bolju skrb“ žive u obećanoj zemlji, bezbroj mogućnosti i prilika. Tisuće obećanih ali  neostvarenih snova. Kad staneš dva metra iznad neba, nitko te neće pitati jesi li ti uspio promijeniti svijet. Nitko te to neće pitati. Nikada te gore neće pitati ništa drugo osim što si izabrao. Kud su ti koraci išli, koji su ti bili postupci i jesi li barem pokušao dati najbolje od sebe. Jesi li stao uz druge i kada nije trebalo? Nije na nama da mijenjamo svijet. Nije na tebi da im ubiješ nadu. Možeš samo odlučiti biti dio toga bez obzira na rezultat. To je vjerujem jedino pitanje, na koje možeš dati odgovor. Sebi. I Njemu.“

Svaki put kada čujem riječi pjesme koja je svirala, sjetim se da ćemo gore, dva metra iznad neba sigurno  naći odgovore na sva pitanja zbog koji smo toliko čvrsto stiskali ruke u džepovima kaputa.

..ne želim lijek, ne želim nadu
bez tebe
…ni miran san ni svijet u zlatu
bez tebe..
neću da dišem ni da se budim
bez tebe ja
u moru pelina..

byer02webbyer03webbyer04webbyer06webbyer07webbyer08webbyer10webbyer11webbyer17webbyer19web