Netko poput tebe

12534304_789061221221704_1578848722_nAB


Ne vjerujem u strah.
Ne vjerujem u priče onih koji u pogledu nose hladnoću.
Nikada mi jutra nisu mirisala na prošla ljeta. Na propuštene prilike.
Ne vjerujem u horoskop, šumske vile, prognoze vremena, voćni sladoled ni u zagrljaje bez osmijeha. To si me ti naučila.

O hrabrosti i ljubavi.

S njima si 472 dana prkosila svakoj lošoj dijagnozi. Svim zakonima medicine i tugaljivim podsmjesima bez nade u bolje sutra. Onima koji su bitke otpisivali bez pomisli što će biti na kraju rata. Svakom tko je prešutno vjerovao da je sarkom karta u jednom smjeru. I svima koji su utješno tapkali po ramenu misleći kako život bez noge nema oslonca.
Pričala si često o brodu na pučini koji je izdržao oluju, izgreban, izmučen ali odlučniji no prije.
Sve oluje prolaze.
Svaka ima svoj mir.
Bila si hrabra. To je jedino što si znala. Ostati svoja, tvrdoglava i beskrajno uporna. Iz ljubavi. Posramila si me bezbroj puta.
Ako sklopiš oči, ako iskreno zažmiriš na minutu i zamisliš. To što si zamislio sigurno će se ostvariti!
Znaš li da žirafe pjevaju najdivnije pjesme od svih životinja? Samo one su posve nijeme. Tako sve te predivne melodije ostaju u njihovoj glavi.
Ali one postoje!
I to si me naučila.
Zažmiri i zaželi, ostvarit ćeš bez obzira kakve oluje te bacaju.
Naučila si me kako se svaki ples u oluji može otplesati, s jednom nogom, samo ako dovoljno vjeruješ melodiji svog srca. Onoj koja za druge ostaje nijema a ostaje u tebi.

Onoj, u kojoj hrabrost nosi samo netko, netko poput tebe.

amputee-ballerina-gabi-shull-3A

3586505600000578-0-image-a-10_1466536962630BNMJUKI

“evo silazi sumrak i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipjelo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće” 
M. A”*

 

Torta od oblaka

dje


Postoje neke tuge u meni o kojima nikada ne pričam. O njima se ne govori na glas. One spavaju. Tu su neobično sigurne, od mene i od svijeta. Ne želim ih probuditi jer tada bi svatko otkinuo dio, a ja to ne volim. Sebično čuvam trenutke i uspomene za sate i minute u danu kada se družimo. Nije važno gdje smo, u sobi uz album sa slikama, na autoputu dok vozim satima, u šetnji šumom pored kuće, u tramvaju dok bruji kroz Vukovarsku do Savske ulice ili na klupi pored Doma Tehnike u Borovu Naselju. Nekad ih isprate suze, za trenutke kada ovo moje srce i um ne može i ne želi prihvatiti stvarnost koju živi. Onu u kojoj ti moraš biti jedna uspavana tuga, jer te fizički više nema, a dio si mene. Tu si. Možda ti posvećujem premalo vremena, pa te slučajno sretnem u šetnji gradom kada čvrsto držiš za ruku neku sretno nasmiješenu gospođu koja ti je kupila balone od helija kraj Radničkog doma. Licem u lice, ti i ja. Tvoja boja glasa, osmijeh, jačina tvog zagrljaja, način na koji oblačiš jaknu, zvuk tvog koraka po stepenicama, zveckanje privjeska na ključevima od vrata. Praznina kao oštar vjetar koja glasno govori kako se više ne ćeš vratiti. Danas ti je rođendan a tvoji su rođendani oni nebeski. Torta je više čokoladna od one koju smo radili prošle godine, kao da smo znali da nam je posljednja. Ti sada imaš anđele pomoćnike u kuhinji, anđeoski zbor za rođendanske pjesme umjesto play liste s you tuba, sladoled od pahuljica snijega i pravu tortu od oblaka.

Znam da imaš najbolji rođendan…

Nek ti sve zvijezde šapnu naših tisuću rođendanskih poljubaca za nekoliko malih neostvarenih, uspavanih želja. 

Sretan ti 7 rođendan, moja smeđooka tugo.

It’s your birthday up in heaven,
And I’m wondering what you’ll do.
Will there be a celebration
And a cake to honor you?
Are the kitchen angels busy
Breaking eggs and sifting flour?
Is the angel choir practicing
As it gets closer to the hour?
Is the ice cream made from snowflakes
And some candy made from clouds?
Will it be just you and Jesus,
Or everyone around?
I won’t be there to hug you
Or to count and pull your ears,
And I’m sure I’ll feel lonely
As I shed some birthday tears,
But I know your heavenly birthday
Will be your best one ever!
Just remember, we still love you–
On your birthday, and FOREVER!

Dva metra iznad neba

Dva metra iznad neba

7e20472352b6695d85115f1ee12224ce

Na autobusnoj stanici kraj MSUa  kroz spušten prozor parkiranog crnog BMWa tiho je svirala neka ljubavna pjesma. Tabla s vremenom dolaska autobusa sjajila je u mraku “noćni prijevoz”.

“Znaš onaj osjećaj kad u nekoj situaciji čuješ neku nepoznatu pjesmu pa se toga sjetiš svaki put nakon?”

Znam. 

Sjedio je do mene. Pognute glave skoro do koljena. Teški zimski šal visio je poprijeko da mu prekrije uši.

Još uvijek sam gledala u tablu s prijevozom.

Bilo je lakše nego susret s njegovim očima. Krupnim smeđim očima prepunim suza. Nimalo nalik na veselog specijalizanta onkologije koji je ispod liječničkog ogrtača nosio šarenu kravatu i na svaku pauzu uz kavu nosio ogromne medicinske knjige.

“Mala, ni ti ni ja nikad ne ćemo promijeniti svijet. Nikad, nikad…“
Ponovio je nekoliko puta u istom tonu. Sve dok nije zvučalo kao šapat.

„Pun mi je kufer zidova. Pun mi je kufer tih crvenih očiju od suza  koje samo traže tračak nade a ja im to ubijem. Shvaćaš li ti mene? JA. Ja sam taj koji kaže: nema rezultata, terapija ne pomaže,  nema napretka, nema remisije, nema poboljšanja, nema novaca, nema alternative. Nema jebenog kraja boli.. i onda im vidim na licu; gdje ti je ta tvoja  Hipokratova zakletva? Zašto ponavljaš Ženevsku zakletvu? Položiš ispite, prisegneš, obećaš i onda ovo? OVO??? Reci mi ali  iskreno, jesmo li mi normalni prema njima? Je l’ to fer? To je specijalizacija?  Sram, muka i bespomoćnost.

Ne znam je l’ me više strah stati pred Boga ili njima pogledati u oči.”

Dobru minutu nisam pronalazila prave riječi.  Sekunde su prolazile presporo i preteško za bilo kakav pametan odgovor. Izvukla sam iz džepa izgužvan list novinskog članka. 2007 godine Pulitzerovu nagradu za fotografiju dobila je američka novinarka za priču o samohranoj majci četvorice sinova, od kojih je najmlađi prolazio terminalnu fazu borbe s neuroblastomom. Poklonio mi je Domagoj s odjela prije par mjeseci a kojeg smo baš jutros  ispratili na Mirogoju. Treći puta ovaj mjesec, netko naš. Naš..

 „Vidiš oni imaju „bolju skrb“ žive u obećanoj zemlji, bezbroj mogućnosti i prilika. Tisuće obećanih ali  neostvarenih snova. Kad staneš dva metra iznad neba, nitko te neće pitati jesi li ti uspio promijeniti svijet. Nitko te to neće pitati. Nikada te gore neće pitati ništa drugo osim što si izabrao. Kud su ti koraci išli, koji su ti bili postupci i jesi li barem pokušao dati najbolje od sebe. Jesi li stao uz druge i kada nije trebalo? Nije na nama da mijenjamo svijet. Nije na tebi da im ubiješ nadu. Možeš samo odlučiti biti dio toga bez obzira na rezultat. To je vjerujem jedino pitanje, na koje možeš dati odgovor. Sebi. I Njemu.“

Svaki put kada čujem riječi pjesme koja je svirala, sjetim se da ćemo gore, dva metra iznad neba sigurno  naći odgovore na sva pitanja zbog koji smo toliko čvrsto stiskali ruke u džepovima kaputa.

..ne želim lijek, ne želim nadu
bez tebe
…ni miran san ni svijet u zlatu
bez tebe..
neću da dišem ni da se budim
bez tebe ja
u moru pelina..

byer02webbyer03webbyer04webbyer06webbyer07webbyer08webbyer10webbyer11webbyer17webbyer19web

Dok si spavala

dan4173__700
Od kad znam pritisnuti okidač na fotoaparatu vjerujem u moć fotografije. Više od toga vjerujem u rečenicu: “fotografija govori više od tisuću riječi”. Posebno crno bijela. Pogled na boje relativna je stvar i afitinitet svakog pojedinca. Želiš pogledati u nečiju dušu, fotografiraj ga u crno bijeloj tehnici.

Moji susreti s onkologijom nastavljaju se kroz život. Uvijek sam pisala o tome koliko je ona prisutna izvan vrata odjela hematologije. Ona ne postoji samo unutar prozora preko kojeg ćelave glave vire van. Gdje god krenula, na koju stranu svijeta, naši se putevi isprepliću.

Tako i priča o Indijki, Roshini Kumar, danas odrasloj ženi koja voli raditi crno bijelu fotografiju poput mene. Dok si spavala cijeli jedan svijet događao se u tebi i onom izvan tvog. S 14 godina oboljela je od osteosarkoma, uznapredovalog četvrtog stadija. Željela je napraviti potrete vlastite borbe i sama opisala svaku svoju fotografiju, a seriju je nazvala “Dnevnik ćelave djevojke u zadnjem stadiju raka”. Danas je uspješna poslovna žena, a njene fotografije poznate su u svijetu.

roshini-kumar0001__880
“osjećala sam se toliko slabo tijekom kemoterapije, nisam mogla zamisliti da je to moguće.. željela sam svoj život ponovo”
dan4356-edit__880
“nekako sam uspjela ostati pozitivna, jer sam mislila kako će sve ipak biti dobro”
dan4293__880
“ne mogu niti opisati olakšanje koje sam osjetila nakon izlaska iz bolnice, u stanju remisije”
dan4255-21__880
“bez obzira koliko je bilo neizdrživo, zahvalna sam na borbi koju sam doživjela jer mi je dala snagu i otkrila mi tko sam”

dan4296__880

“When you photograph people in color, you photograph their clothes. But when you photograph people in Black and white, you photograph their souls”
 Ted Grant

Oni koji ostaju

ca1614ddc9839f9fa939618921939656

Svaki kraj zapravo je novi početak. Nema znakovitijeg od kraja godine. Bez obzira na sve osobne padove, uspone, izvršena ili prekršena obećanja 365 dana prije sebi, drugima, voljenima.. bez obzira na sve kile ljubavi, osmijeha i zagrljala koje smo sebično primili i ne vratili, uvijek postoji jedan svijet u nama u kojima žive oni. Ljudi koji uz nas više nisu fizički ali dio su svakog našeg koraka.

Susret s njima ne možeš predvidjeti, ne možeš si ih poželjeti, njih samo jednom sretneš u životu i samo tada izabereš, ostati uz njih, biti dio njihovg svijeta ili krenuti svojim putem.

Oni koji ostaju, nikada ne prestaju pričati o vama. Nikada ne prestaju biti dio vas. To je kraj i početak svakog susreta s dječjom onkologijom. ❤

“Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrene naopačke. Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželjeti da čuju još toga. Dijelit ćete nade u budućnost, snove koji se nikad neće ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razočarenja kojima će vas život počastiti. Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje. Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se smiju s tobom kada praviš budalu od sebe. Oni nikad ne povrijede tvoja osjećanja niti se zbog njih osjećaš manje vrijednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim. Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi. Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je poruka, pjesma ili šetnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se čuvaju u srcima na sigurnom do kraja vijeka. Sjećanja o tvom djetinjstvu se vraćaju i osjećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi. Boje izgledaju svjetlije i sjajnije. Iako nije bio česta pojava ili ga uopće nije bilo, smijeh postaje kao dio svakodnevnog života. Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da proguraš radni dan i uvijek ti vrate osmijeh na lice.

U njihovom prisustvu ne osjećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osjećaš zadovoljnim što su u blizini. Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja vam je posebna. Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisjećaš ih se uz stvari kao što su blijedo plavo nebo, nježan vjetar pa čak i olujni oblak na obzorju. Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio  da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši. Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati vjerna do kraja. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vrijedan življenja. Tvoja jedina nada i sigurnost je u uvjerenju da su oni dio tvog života”. Bob Marley

Sve što nije otpalo

15271486_10202549455973582_1191146968_o

Kad su sve kocke života posložene u nama savršenom redu, obično nam uvijek još jedna nedostaje. One koje otpadnu po putu ni ne osjetiš. Možda se, kasnije, gledajući unatrag samo prisjetiš..
a, da.. vidi, nema više…

Svatko tko se našao u vrtlogu borbe na odjelu onkologije među prvim opisima spomenut će – ljude koji nisu nestali.
Iz života.
S posla, fakultetskih druženja, iz ulice, možda iz kvarta.
Rodbina ili prijatelji, one koji znaju kako čovjeku lijepo može biti i samom.
Ali.
Neki odu. Večina ih ode. I većinom ne iz loše namjere. Nego jer se ne znaju nositi sa stvarnošću. Drugima je jednostavno njihova prisutnost u životu završila. I to je ok. Bolje i tako nego nositi terete neodlaska.

Stigao mi je mail i članak s fotografijom ovog proljeća.
Sjećaš li se ti kad smo prije 10ak godina ovo prolazili? Jel pamtiš Anitu faksa, Zorana, Magdalenu, Ivicu, Hrca s posla i sestričnu Vesnu? I par likova iz kvarta čije nadimke više ne znam?
Bili su, ali kad je nakon kemoterapije okrenuo ogledalo…
Sve što nije otpalo, bila je ona.
Trepavica.
Ipak, i ta jedna jedina, vrijedila je kao svemir nade.
Sve otpadne, planovi, snovi, ideje, želje, snaga.. fejk ljudi, lažna prijateljstva..
Nju pamtiš.
Baš kao i one rijetke koji su tobom prošli tvoje bitke.
I one mučne, bolničke, teške.
I svaku lijepu i sretnu bitku nakon..
One koji su ostali.

@..za prijateljstvo, hvala Luka M.