Posted in Preko ramena..

Korak iza nje

djeca_oboljela_od_raka_reuters_main

Nije toliko važno kojom nogom prvom zakoračimo u nepoznato ali tempo kojim kročimo nosi svoje. Nakon toliko prijeđenih životnih stanica i prilika, nekoliko godina onkoloških hodnika, ispričanih priča i onih ne izgovorenih ponekad progutanih i zavezanih, jedna je bila uvijek ista.

U koracima nismo svi – slični.

Možda ljudi koji su nekad stali iza nas jesu najčešće bili oni koji o nama nisu imali lijepu riječ. Možda su samo tražili i kopali po vlastitoj praznini kako bi dokazali da su superiorni, bolji ili vrjedniji. Koliko puta su me takve situacije piknule, razljutile, iznenadile, rasplakale. Sve do jedna izdaja povjerenja koje si nekad mukotrpno gradio. Koliko puta samo osjetiš da ljudi ne vole kad si sretan, pa stoje korak iza tebe i hrane svoju prazninu vlastitim parametrima života. Ne znam je li gore kada u nekoj tuzi osjetiš njihov osmijeh iza tvojih leđa ili u veselju kada okrenu glavu i zašute. Uvijek iza, ali dovoljno preblizu. Učiniti korak naprijed u situaciji kad ne znaš koji rezultat nosi, znači pregristi vlastiti strah. Vjeruješ u dobro i motivaciju koja te nosi. Ponekad je lakše stajati na mjestu, ili čak ostati iza. Ali taj korak iza nije nužno onaj koji nas vraća. Čuvati leđa, biti podrška i stup potpore onom kog voliš zahtjevna je uloga. Vrlo često i ne zahvalna. Ali ljubav, smisao i onaj tvoj “zašto” jedina je sigurna i ispravna stanica. Druge nema. Sve drugo od toga nisi ti.Onkologija mi je pokazala da biti korak iza nekoga ima svoju, skoro pa svetu zadaću. Jednu toliko posebnu i tešku da vjerujem kako oni koji ju žive nisu niti svjesni kolika je zapravo. Sve moje ćelave glave iza sebe imaju bar tu jednu osobu. Onu koja ima zadaću koja izabire biti korak iza. A nosi zajedno dio svakodnevice.

Ona je taman puhnula u velikih 5. čokoladnih sa šarenim mrvicama i Olegom na vrhu. On je sklapao kuće i dvorce, po potrebi Barbike, češljao im kosu nebrojeno puta ili brisao mokrom maramicom gumene konjiće kako bi promijenili boju. Zvala se Magdalena, on je bio njen Željko. Ona je bila poput malog žižka. Nesputana u svojem svijetu. Na sve strane razigrana često neoprezna u igri bolničke dokolice poskidala bi infuziju. U njenom toplom dječjem pogledu nije bilo straha, možda samo umora. Sve što je bilo strogo zabranjeno zvučalo je kao odličan poziv za pokušaj. Trčati uz i niz stepenice odjela, loviti za rukohvate – koji su strogo zabranjeni. Spustila bi pogled, malu polu ćelavu glavu, važno podigla desnu obrvu i smislila plan. Prva prilika kad netko ne zatvori vrata do kraja bila je šansa za realizaciju.

On je uvijek bio korak iza nje na svim rođendanskim fotografijama, držao je rukom sic rozog bicikla u prvim okretima pedala. Njegove su ruke bile najsigurnije mjesto za zaspati pred televizorom nakon crtića u noćima kad je vani grmjelo. Njegova podrška nije bila samo fizička snaga već zaštita i utočište da će uvijek biti tu kako bi ju dočekala beskrajna sigurnost. Biti korak iza nije značio stražariti. Značilo je puno vlastite unutarnje borbe i strpljenja, pune dlanove suza, osjećaja grižnje savjesti, vlastite nesigurnosti, očaja, bespomoćnosti i snage koju se sakupljalo otpuhujući dim cigarete ispred ulaza u bolnicu.

Imati korak iza sebe osobe za koje znaš kako se na njih možeš uvijek osloniti, znači cijeli jedan svemir. Doista, nisu u pitanju floskule, već često puta zdravo za gotovo shvaćena hrabrost onih koji su uvijek i koji još uvijek mogu izabrati neki drugi put. Ali oni ostaju, ne zato da bi tvoj svijet podredili svojem shvaćanju, ne da bi te mijenjali i okretali, ne zato da bi na tebi ispravljali vlastite dubine ega, nego zato da bi te podržali. Onakvog kakav jesi,  s tvojim tugama i veseljima, željama i padovima, grijesima i okajanjima.

Oni nemaju potrebu svojim prostorom pomjeriti tvoj, već podržati širinu tvojih krila bez obzira koliko ti let trajao.  Jer tu su, korak iza tebe. 

Posted in Volim što te znam

Neke druge priče

Kad subotom sjedneš na kavu na zagrebačkom Britancu prevrtjet ćeš sve tjedne i mjesečne priče koje još nisi stigao. Ili one koje su dobile nastavak. Ako pak nema starih, bit će dovoljno pogledati nagužvanu masu ljudi u tramvaju kako nervozno prebacuju vrećice iz jedne u drugu ruku žureći doma na subotnji ručak. Zarazno je slušati vesele pozdrave onih koji se susreću u koracima između Kava Tave i stanice za Nazorovu.

Mirisale smo palačinke zalivene čokoladom ispred sebe. Nema više naslaganih plastičnih čaša s bolničkog caffe aparata, sad se smijuljimo onoj pravoj. Šalici, kao keramičkoj.

Pričala je Karla kako je dan lijep. I kako je zrak friški. Koliko to može biti onaj zagrebački, u centru. Uz tramvaje, aute, autobuse. Ali kad mjesecima ležiš pod klimom, ventilacijom bolničke sobe gdje su ti koraci od broja sobe do vrata bolničkog odjela izbrojani na dan u svim mogućim pokretima, od sporih do brzih pa do dvokoraka, ovi napravljeni po kišnom Britancu djeluju osvježavajuće. Pričala je Karla o njima. Ćelavim glava s kojima broji dane. S kojima slaže i mire i ne mire u sebi. Pričala je o mladim psihologu, alternativcu koji joj dolazi čitati u vrijeme kemoterapije. Ona sklopi oči a on uzme Kishona i sat vremena čita. Na glas. Kaže da joj to više odgovara nego primati posjete koje te više iscrpe nego što te podignu. Jer kad vidiš sažaljenje u očima, dođe ti žao onog tko te žali. Spomenula je nalaze. I stala. Potiho rekla mi je kako se boji da se ne naljutim, ali ona je odlučila. Neće više na kemoterapiju. Zvijer je metastazirala. Doktori su rekli da ne može na dva organa, ali novi nalazi kažu kako je baš tamo. Spomenula je koliko joj je teško hodati u neudobnim cipelama nakon operacije. Jedino na što je okrenula očima tetina je opaska kako bi trebala nositi turban da zaštiti golu glavu od Sunca. Cijelo vrijeme osmijeh s lica nije skidala. Stigla je impresionirati konobara koji nije bio siguran gleda li djevojku ili djevojčicu pred sobom. Sjetila sam se malog Nikole. I radionice. Trebalo je Anđelu od papira staviti vunenu kosu na glavu. Ali se kosa nije htjela zalijepiti. Nakon par pokušaja promjene lijepila, on je jednostavno zaključio da mi svi na onkologiji ionako nemamo kosu, pa je nemaju ni onkološki anđeli. I to je okej.

Točno u podne čuo se Grički top. I sve ptice oko našeg stola poskočile su u zrak.

Nastavila je pričati i o Marku iz Požege, o Šurkovcu, o molitvi, o mami i tati koji brinu, ali ne guše. O tome kako ponavlja talijanski za novo državno natjecanje na koje planira otići, pa da ne zaboravi. Smijala se i pričala kako poskrivečki topi u ustima one masne kocke Milka čokolade pa zamaže jastučnicu ali je u savezu s medicinskom sestrom koja ju ne odaje. Pričala je o svjetlima iz hodnika koja po noći kroz prozor stvaraju vesele oblike na krovu susjedne zgrade. Tako imaš slona, sovu i motor. I nije ti dosadno i ne slušaš one koji potiho plaču misleći da drugi spavaju.

Ona je kao medalju časti na ramenu nosila znak – Neke druge priče.

Nisu Karlu držale priče njenih godina. Ona je prenaglo odrasla u stvarnosti kojoj pripada. Nisu joj misli okupirali nabrijani likovi, samodopadni koji uz kavu i cigaretu u kafiću otpuhuju dim i dijele moralne savjete o nepravednosti države u kojoj živimo. Njihova inteligencija spoznaje nije oduševljavala nikog osim onih sličnih njima. Zato su često i sjedili sami satima na stolcu istog kafića. S njom su mogli provoditi vrijeme samo oni dovoljno hrabri koji znaju razliku između sarkoma i leukemije. Oni koji su samoinicijativno poskidali hrpu bedastih sličica s neta i pokušali je što duže zadržati nasmijanom.

Nisu je dirale uske, kratke, utegnute suknje, duge preplanule, čokoladne noge na visokim potpeticama kojima bi nabadale njišući bokovima i lupkajući odzvanjale hodnikom, niti najnovije modne majice V izreza za savršeno poprsje na kojima će svaki muški prolaznik zalijepit oči na putu do pekare. Nju su mogle zagrliti samo one muške ruke koje nisu od straha drhtale kad bi privile sitno žensko tijelo, prepuno podlijeva i modrica, naborano i sivo bijele boje. Onaj koji je miris njene bolničke pidžame sa suncokretom, jer on uvijek okreće glavu gdje je toplina svjetlosti, cijenio više nego bočice najskupljeg parfema. Pa bi je primio za ruku čekajući da skupi snagu ustati s kreveta, dodajući joj čupave papuče dok ne povuče stalak s infuzijom. Njima je takva šetnja hodnikom bila jednaka onoj na Dubrovačkom Stradunu. Nije ju pikala slika onih dugokosih smeđeplavih ombre pramenova koji su se slijevali niz gola leđa haljina dok je vani pržilo Sunce. Niti ukosnica, trakica, pletenica i velikih kovrčavih valova što su zanosno škakljala ramena. Ona je svako jutro nakon vizite crtala obrve koje su otpale nakon kemoterapije i našminkala se kao i svakog dana prije bolesti.

One koji to nisu mogli shvatiti nije osuđivala. Samo se smijala, kao i sada uz palačinke na Britancu. Umorna, svoja, vesela, odlučna s najljepšom frizurom. Onom bez kose.

I njemu na čije je rame uvijek mogla staviti glavu. Baš takva.

Jer ćelava glava neće nikada nasloniti glavu na klimavo rame. Samo na ono hrabro.

Hrabrost, iz neke druge priče.

Tekstove i fotografije na blogu zabranjeno je prenositi bez pristanka autora*

Posted in Volim što te znam

Ono si što voliš

Ima nešto neizrecivo u dobrim ljudima. Nedefinirano, blisko, veselo, energično i zarazno. Zato je toliko rijetko. I najčešće ih nalaziš gdje se najmanje nadaš. U situacijama i okolnostima omotanim celofanom u stereotip. Oni se nisu “rodili pod sretnom zvijezdom”, već potpuno suprotno od toga. Njihov je život često nepoznanica, kao one matematičke jednadžbe. Dok ne pronađeš svaki dio, nikada ne znaš gdje im je početak istine. Sreća je samo, što ih danas možeš sresti, a da ih fizički ne vidiš, ali njihova energija zrači odmakli se kilometrima, sagradili zidove, porušili mostove, nikada neće otići, a da na peti ne zastanu, nasmiješe se i samo mahnu u prolazu.

Ni na jednom mjestu nisam srela toliko iskrenih osmijeha, sa onih velikim sretnim iskrama u očima, kao što sam ih vidjela na licima onih koji su prolazeći hodnikom onkologije nosili friške hematološke nalaze, veseleći se svakom povećanom ili umanjenom leukocitu, trombocitu. Jednom sam, zajedno s mojom Ivanom čekala takve nove nalaze, kada su konačno stigli,  vidjela sam ju kako stišće taj komad papira na prsa i s tim iskrama u očima, naginje se i šapuće; “znaš, danas ću 4 tisuće puta reći volim te, svakom ovom leukocitu koji živi u meni” (granica je 3.9.) Ali ona se vragolasto nasmiješila. Rekla je: – „ja ti to radim iz ljubavi“. Ili kad vidiš onu vrećicu toplih peciva okačenu na ručku od kreveta,  uz osmijeh bez riječi – sa brigom za onog koji nije imao snage otići po jelo od loših nalaza. Peciva puna ljubavi.

Nikada nisam susrela toliko iskrenih i toplih zagrljaja, kao što sam ih osjetila na svakoj kontroli koja je dobro prošla. Gdje se slavilo kao rana božićna zabava samo činjenica da nema govora o povratu bolesti. Da je remisija pojam i životni prostor kao neograničeni plaćeni godišnji odmor, nakon nekoliko proljeća i zima na frontu. Svaki taj zagrljaj, svaki je bio i ostao odraz ljubavi. Nigdje ne možeš sresti toliko dugotrajnih, toplih, čvrstih i utješnih zagrljaja kao što su zagrljaji mame koja drži sina na krilu, s infuzijom metar  pored, njišući se pored prozora… danima, mjesecima. Nigdje na svijetu, zagrljaj ne govori glasnije kada grliš tugujućeg koji je posljednji puta poljubio ćelavu glavu onog uz kog je udisao bolnički zrak. Nigdje nisam bila većim svjedokom molitve, toliko iskrene molitve, kao što su one koje svaki dan sjede na plastičnim narančastim stolicama u čekaonici. Kao da svatko tko sjedne, ima svoj broj. Transakcijski broj. Te su molitve nebrojeno puta prošaputane, onako na kutu usana, kao da bježe, a ukoričene su samo između dlanova jer nema potrebe za knjigama, tek poneka slika sveca kao vlastiti podsjetnik za koncentraciju. Narančaste molitve oplakane su s iskrama, i s tugom.

Jedino o čemu govore je ljubav.

Ljubav prema ćelavim glavama, podbuhlim i oteklim licima, ispijenim, umornim očima, punim žutog pijeska (rekao bi Nino). Ljubav prema bijelim, mršavim udovima, s velikim ljubičastim oblacima ispikanih vena od braunila i igala. Ljubav prema prugastim, točkastim, žutim pidžamama sa zvjezdicama i medvjedićima dok šuškaju folije od najlona na nogama i dok svako malo mičeš masku s lica jer ti je vruče.

Dobri ljudi su borci, koji o svojim bitkama pričaju s ponosom. Iz njih izvlače najvažnije pouke i nesebično dijele drugima. Oni će rijetko spomenuti odustajanje, možda samo kao trenutak slabosti. Ali osmijeh, zagrljaj i molitva, tri su pratitelja onkoloških stvarnosti koje nas povezuju. Jer život je borba s iskrama i tugom, s osmijehom i oproštajima. Ljubav je jedino djelo što nam ostaje.

„Sve što trebam znati o životu…“- naučila sam na onkologiji.

Jer ono si što voliš.

hvala Ingrid D.*

Osmijeh poput tvog

11115684_10200409542437081_6525986535072129870_o

kad je počela 2016 godina, moja draga Lili iz Vukovara poslala mi je poruku: “Ani, sretna ti nova 2016, ako ti 2015 nije valjala – zaboravi ju” Kratko i jasno. I moćno.

Bila je teška, ne tipična i gorka. Kao jesen pred zimu. Hladnjikava, polumračna i bolna, do kosti prepuna boli.. Donijela je svoje, ali i odvela u nepovrat neke osmijehe. One koji su te nosili. Koji su te učili.

cijelu korizmu prošlu skupljala sam one teglice nutelle, 17 komada sveukupno, kao vlastiti zalog da se mogu odreći nečeg što volim, bez čega sam mislila da ne mogu izdržati, kako bi mojoj Karli bila podrška u borbi s RMS sarkomom. Ako se ona u bolesti mogla odreći, tko sam ja da u zdravlju ne mogu?

..i onda je došla ta Naša jesen 2015. Bolnica. Zatvorenost. Jedan po jedan ljudi su otpadali od tebe kao lišće s breze.

taj listopad, odnio je njen osmijeh. Zauvijek. Ugasio je radost kao da si puhnuo u napola izgorjelu svijeću. Isti dan, dupla tuga.

..zato sam ti dužna reći, ti mene nosiš i griješ osmijehom i kada te ne vidim. I sve naše Nutelle tamo su gdje trebaju biti, poklonjene.
I on koji te čuva.
I ova korizma, nek bude puna osmijeha svima, osmijeha poput tvog, za sve ćelave glave, najljepše glave i najtoplija proljeća.
Ona koja nikada ne prestaju…

2o.1o.2o15.❤

Posted in Preko ramena..

Tvoje i moje suze

*Suze su molitva duse. I razne su suze. Pokajnicke, vapijuce, milosne, radosnice i zalosnice, ceznutljivice… Prinosnice, prikaznice, pretvorbene, zahvalnice, otpusnice… Uvijek iste kapi i isto cure, a uvijek nove novcate i uvijek ispocetka i nesto drugo govore. One su ko dar jezika, i Bogu i covjeku. One iako neprevedive, svatko razumije. Jace su od ljudskih logika i svih rijeci. Kad odlazis, placu za tobom. Onda ti shvatis kako si u necijem srcu i da se od njega trgas i da ga to boli. I kad drugi odlazi, pa zaplaces, onda tebi govore kako je onaj drugi cudesno dio tebe i tvoj…

Kad kazes grubu rijec – pa onaj koga si njome pogodio pusti suzu, shvatis kako ondje nije bio kamen, kako si mislio, nego kako se skrivalo nesto toplo i njezno. Kad uspijes i pobjedis, pa netko zaplace, shvatis kako si uvijek imao vjernog navijaca, a nije ti se hvalio.
I Isus je zaplakao, kad vise nije bilo rijeci. Kapale su i Gospine suze, koliko li puta, i zasto li sve? I drugih mama… I oceva jakih i cvrstih. 


A najvise ih je onih skrivenih koje nitko vidio nije.

Da mi je samo poslikati sva mjesta gdje su ih pisci njihovi skrovito pisali. Pod pokrivacima, u nocima, po izbama, kuhinjama, radionicama, po njivama i sumama, rovovima i kazamatima… Po tudjinama i blizinama… Neke na kraj svijeta odnesene da bi se isplakale pa su ostale sakrite, zbijene… pune neke se na jednoj strani kreveta od druge strane,neke iznad djeteta u narucju od njega samog… Trece u skolskim klupama, u kapelcama i crkvenim klecalima, po svetistima natapale krinice slike i kipove…

A neke se sakrile odmah kad su njihovi placitelji ledjima okrenuli od tebe i nikad ih saznao nisi.
Suze govore sve jezike i sve molitve. I spasile su svijet milijun puta.

I tvoje su u kapima izrekle sve sveto i istinito iz nedokucivih ti dubina duse i rastvorile njene bezdane i nebu i tebi. I gdje li su ti se sve, ko prorocke rijeci, nenadano otele, i kolike li? Ponekad teku samo jer hoce priznati da je tako. Ove se zovu “pravednice” – jer hoce reci da je pravo onako kako je. Cisto ko suza.
Svatko taj dar ima. Samo ne znam zasto ga ponekad tako bahato suti? Kad ga razumije svatko. I ja ga razumijem i govorim cesto. 
Kako ces neizrecivo izreci drukcije.

A moras…*

pater Ike 

Posted in Preko ramena..

Svi smo mi pomalo slomljeni…

Kada kažeš nekom da u tvom životu postoji priča vezana uz onkološki svijet, ljudi to obično dožive kao signal za uzbunu. Neka potreba za distancom od realnosti. Istina, ljudi brinu i ne žele opterećivati. Nije onkologija nešto što bi trebalo biti prirodno i svakodnevno, pogotovo ne kada je dijete u pitanju, ali često sam doživjela kako je otvaranje teme o pitanju smisla, boli, i onog vječnog “zašto ja” zapravo samo ulazak u prostor u kojem smo skladištili sve emocije, želje, nadanja, snove i potrebe. Najčešće one – neostvarene i one (ne) preboljene.

Tako su sati čekanja u čekaonicama postali prava mala ispovjedaonica. Bilo samom sebi, osobi koja sjedi pored nas ili dragom Bogu. Da sam zapisala svaki puta kada mi je prošlo kroz glavu, onu misao “..oduvijek sam si željela u životu napraviti to i to” ili onu “..kako nadoknaditi sve ovo vrijeme” mislim da bih imala još koji rokovnik misli ispunjen do korica.

Samo, sve ove rečenice u onkološkom svijetu imaju drugačiju težinu. Mi nismo ljudi koji smo digli ruke od sebe. Niti od drugih. Silom prilika ne možeš biti opterečen svakodnevicom. I baš zato, ono što je “normalan” život, postaje kao molitva Bogu. Daj mi te probleme! (skini mi s leđa ovaj križ).

Možda je najveća lekcija u svemu shvatiti da svi imamo svoje pukotine. Svi smo pomalo slomljeni u sebi. Nikom na čelu ne piše koliko je bitaka imao u nogama i koje su kako krvarile. Tako je mladi specijalizant na odjelu nedavno učinio ono što se i meni događalo. Ostavio je ispred vrata sve svoje probleme, privatne, koliko je mogao, radio je cijeli dan na odjelu a onda se dogodio klik. Skupilo se. Izašao je na hodnik u drugi dio odjela i počeo plakati.  Ne zbog ono što u svom poslu sreće svakog dana, niti radi vlastite ne moći. Već radi “rupa” koje nosimo u sebi, pa kad nas nešto dotakne, kao da nam struja proše kroz tijelo. 

Ne staju ljubavi ni tuge samo radi nova četiri zida od prozora. Ne prestaju niti nadanja, želje niti snovi. Nisu niti svađe izgubile smisao. Nisu se pogledi na svijet promijenili. Promijeniš se ti. Mijenjam se i ja. 
Samo na način da je lakše objasniti i prihvatiti da drugi ne razumije. Svi smo mi pomalo slomljeni u sebi. Nije važno od čega i radi koga. Ali toj boli, ako im daš smisao razlog su radi kojeg djeluješ.

Činiš dobro drugome prihvaćajući ga, a oblikuješ sebe. 

 

Posted in Dječak i njegovi prijatelji

Prva borba

Prva borba*

stara slika, unazad dvije godine, prije remisije, prije povrata bolesti. Kosa je još bila tu, i cijela bitka je tek počela.
Ne znaš što očekivati, ne znaš niti jednu minutu unaprijed koliko ces morati promijeniti svoj plan. A planiraš, računaš. kalkuliraš.
Samo znaš da moraš izdržati.

Neki moji prijatelji odustali su od svojih snova i želja, digli ruke od sebe i nekog koja su voljeli jer nisu bili spremni za borbu. Nisu računali da za sve vrijedno u životu treba prihvatiti da je i bol, patnja i trpljenje dio puta.

Sad im je žao. S pravom. Kad baciš pogled unatrag, znaš, mogao si zapeti. Tko će se boriti za svoj život ako ne ti sam?

Ovaj maleni moj dječak od bolova je legao na pod. S hrpom cjevcica po sebi, u pidžami…. ležao je sigurno pola sata. Mali, ali ne prestrašen, sjećam se, prihvatio je to kao sastavni dio priče. “Boli me..” On tako sklupčan, sićušan, u tom malom tijelu vodio je bitku s tom beštijom nemilosrdnom, bez pitanja “a kako cu ja to?”

..bilo je pod normalno: “još par puta ovako i idem doma”

par puta da?!…. srce te stisne i posramiš se koliko snage ima u tom malom biću da niti ne trepne i kaže, ja to ne mogu….

pa kad mi veliki zakukamo, a kukamo… kukam i ja… ali me diže i uči ovo malo biće kako se zagrli svoja bol i kako ti od nje slažeš život, bez da ona iz tebe usisa tvoj.